Čuvar Hrvatske i njezine vječnosti

Biografija kao diskurzivni tekst opstaje od antičkih vremena (Plutarh, Svetonije), no ugled i namjena mijenjali su joj se iz razdoblja u razdoblje – „od podastiranja imitabilnog obrasca u srednjem vijeku preko oblika ovjere identiteta, prestigea, statusa u 19. st. do oblika falsificiranja individualna životnog puta njegovim konvencionaliziranjem, od moderne naovamo“ (Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije). Knjiga Slobodana Prosperova Novaka (komparatista, povjesničara hrvatske književnosti, teatrologa i sveučilišnoga profesora u mirovini) o životu i djelima Vlade Gotovca (1930–2000), „perjanice“ hrvatske liberalne misli 20. st., nije tek uobičajeno štivo nastalo u znanstvene i publicističko-popularizacijske svrhe. Više od objektivnog pristupa Gotovčevoj prometejskoj egzistenciji, Novakova biografija o hrvatskome pjesniku imotskih korijena, filozofu i uzniku od najmlađih godina, suptilno je poniranje u njegov profetski duh, „vatru vječno živu“ – bio je, naime, oduvijek čuvarem Hrvatske i njezine vječnosti, vječnosti koje „nema bez otisaka prstiju“, prema riječima samoga Gotovca.

Uvodnik predsjednika MH Vlade Gotovca u Vijencu br. 1 na Božić 1993. / Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

U složenoj opservaciji disidentske Gotovčeve sudbine, obilježene komunističkim progonima i dvama utamničenjima (u Novoj Gradiški i Lepoglavi) zbog tobožnjega pokušaja rušenja idealnoga jugoslavenskog socijalističkog koncepta i zbog hrvatskoga nacionalizma, Novak minuciozno analizira začetke njegova otklona od iracionalna zla totalitarne ideologije s kojim se susreo još kao dječak, navodeći nekoliko upečatljivih biografema iz Gotovčeva života: ustaški teror nad cijelom obitelji zbog podržavanja HSS-a (mali Vlado u pritvoru s majkom), očevo robijanje u Staroj Gradiški zbog spašavanja sumještana (od ludila komunističkih isljednika), majčin martirij u ženskoj kaznionici u Požegi i prvi susret 16-godišnjega Vlade, prilikom posjeta ocu, s memljivim zidovima zatvora u Staroj Gradiški. Riječ je o hektičnim događajima koji su mladoga Gotovca očvrsnuli u beskompromisnu uvjerenju kako borba za slobodu govora nikada ne smije prestati. Odvažnost i neustrašivost pred (tuđim) riječima i za riječ kao moralni iskon, ostale su trajnim obilježjem njegova katkad impulzivna karaktera i kranjčevićevski sanjarskog pogleda na sudbinu domovine. Novak zapaža kako se njegovo urođeno imotsko rodoljublje u formativnim godinama oplemenilo utjecajima Sartreova egzistencijalizma, Heideggerove ontologije, Lorcina ekspresionizma i Eliotove cerebralnosti, što ga je posve zasluženo vinulo do pijedestala hrvatske književne scene 1960-ih, a trajat će sve do njegova uhićenja u siječnju 1972. godine.

Premda je Gotovac po vokaciji bio filozof, pjesništvo je bilo njegovim najjasnijim krikom protiv diktature, a u službi afirmacije njegove slobodarske misli, „vlastite prodube“, jer je prezirao svijet kolektivnih istina, što mu je, dakako, u osvit hrvatskoga proljeća donijelo podijeljenju popularnost. Gotovčeva poezija, iako fragmentarna karaktera, filozofična i esejistički kondenzirana, uvijek je bila glasom egzistencije, „apsorbiranja sveukupnosti“, po riječima samoga pjesnika, koji je već koncem 1960-ih spremno jurio u zagrljaj „kobnome kaležu“ koji ga nije mogao mimoići. U nasljeđe nam je ostavio, iz onoga „iščašenoga“ vremena, upamćena po mnogim istočnoeuropskim disidentskim pogromima intelektualaca (Kundere, Havela, Milosza, Solženjicina itd.), deset zbirki pjesama i dva briljantna djela kontemplativno-esejističkog karaktera: Princip djela (1966) i svitke Autsajderski fragmenti. Upamćen je također u hrvatskoj povijesti i kao jedan od najgorljivijih proljećara – protivnika jezičnoga unitarizma. Zalagao se svojevremeno i za prevrat u filologiji, dočekavši objelodanjenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika (u Telegramu 1967) kao svojevrsnu pobjedu lingvističke etike za svoj napaćeni narod. Ovaj glavni urednik Matičina Hrvatskog tjednika samo godinu dana kasnije po zatvaranju zbog „revolucionarna dejstva“, 1972, ispisivat će iz zatvorske ćelije najsuptilnije stihove upućene svojoj kćeri Ani: „Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu / Ti me poput besmrtne ptice iz drevne bajke / Nosiš sve dalje dok se trošim / I ja sam jači što si ti sretnija...“

Egzistencijalna nit, kojom je autor Gotovčeve biografije i sam bio vođen pri pisanju, neutišani je njegov glas i neslomljiva slika slobodne Hrvatske, bez „Ždanova“ i zarobljavanja uma, onda i kad je maspok bio ugušen. Štoviše, u vremenu tzv. hrvatske šutnje Gotovčev nemirni duh donkihotovski će ustrajati na renesansi hrvatskoga kulturnoga prostora i prokazivanju demonskoga lica dotrajaloga komunizma. Nakon dva desetljeća ušutkivanja 1989. imotski će „Amos“ konačno slobodno zagrmjeti za govornicom u Društvu hrvatskih književnika, a iste godine objelodaniti ispovjedno-esejističku knjigu Moj slučaj. Šest godina kasnije izlazi i Gotovčev zatvorski dnevnik Zvjezdana kuga, djelo od posebne važnosti za hrvatsku književnu povijest. A ono čime će se Vlado Gotovac upisati u najnoviju hrvatsku povijest nenadmašni je profetski govor i podrška majkama vojnika prisilno zadržanima u vojsci (Generali, Hrvatska se ne boji!), održan 30. kolovoza 1991. pred zapovjedništvom Pete vojne oblasti u Zagrebu, kad JNA još nije bila napustila hrvatsko tlo. Riječima „U Navari se umiralo od srama. I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama!“ vinut će se Gotovac do poslijeratne hrvatske politike u kojoj je bio, nakon uvođenja višestranačja, predvodnikom liberalne opcije (HSLS, LS) za samostalnu Hrvatsku i predsjednikom Matice hrvatske (1990–1996), dosljedan svojim idealima u stvaranju bolje, a ne, kako je i sam mnogo puta isticao, neke idealizirane, najbolje Hrvatske.

Slobodan Prosperov Novak iznjedrio je biografiju (s popratnom kronologijom vremena), kordijalno ispisanu, o čovjeku uzniku, koji je lirskim glasom progovarao o strahu i slobodi, ali i o političaru koji je strahovao od politikantstva i skorojevića u svojoj zemlji, spreman pretkraj života otići u kršćanski smiraj kakav opisuje u jednoj od svojih ponajboljih pjesama Groblje u Imotskom (gdje leže moja majka i moj otac): „Sve se ovdje za uskrsnuće priprema. / I svejedno je gdje smo nas troje: / Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.“